UOKVIREN GOBLEN TEGLE CVIJEĆA NA KOJEM UMJESTO CVJETOVA RASTU (ŽENSKE) PIČKE

Tri su sata popodne, terasa je zelena, pivo je britko. Rock caffe Enigma, svemir kakav poznajemo, galaksija Mliječni Put, planeta Mars, Zagreb, Dubrava. Nijemci uvjerljivo dobivaju treći svjetski rat; valovi prosvjetljenja šire se njihovim narodom. Egzotična konobarica upisuje točke u sustav koordinata prostora i osjećaja.

Koja tipična nedjelja.

Oglasi

PA IPAK / I PORED TOGA

Mislim da mi je internet odvratio pažnju od onih specifičnih, jednostavnih stvari koje su ujedno lijepe, ugodne i zanimljive. No kao što Moravija reče: ja sam mršav, nervozan, tankih ruku, noge su mi duge, a trbuh tako ravan da mi spadaju pantalone: dakle, ja sam upravo suprotno od onoga što je čovjeku potrebno da bude dobar vozač kamiona.

Muk

Izađe napolje da oslušne još jednom. More u daljini, vjetar, život koji prolazi. Limeni krov kolibe pod naletom bure – nešto poput krika.

– Ah – krov. Prokleti. – (Reče to da bi zavarao razum, no tražio je još uvijek, slušao, osluškivao, osluš…)

– Ššššš! – utiša odlučno vlastite misli.

Oblačno je, hladno. Ni ptice, ni lisice, ni ljudskoga stvora. Gole stijene, pokoja suha travka. Ali slušao je; nadao se, možda. Možda se bojao. Slušao je, osluškivao, osluš…

– Ššš!

Eno! Tamo, na horizontu. Sigurno – vidio je nešto. Zeleno. Ili smeđe. Ili bezbojno.

– Ili…

.

Od same pomisli, on se sledi. Ostade ukopan u točki preokreta: razjapljenih usta, blijed, proziran, bespomoćan. A ne bijaše strah ono što je osjetio u srži svojih kostiju, nego zaprepaštenje.

– Pa zar… zaista…

Duboko, probadajuće zaprepaštenje. Nevjerica.

Okrene se polako, zatetura. Nestade nakratko u mračnoj kolibi – tek da bi se pojavio nakon nekoliko trenutaka umetanja naboja. Da, u ruci je sada držao pištolj. A vjetra više nije bilo, ni šuma mora, niti ičega što bi ga podsjećalo na maloprije: mrtvi muk. Hladnoća koja kida oštre stijene te ih mrvi sve do atoma. Ni horizonta više nije bilo – ničega – no stajao je i zurio u istome pravcu.

– Sigurno, ma sigurno, vidio sam… Ma…

No ničega više nije bilo, zaista. Stajao je i čekao, tražio, zamišljao. No ničega više nije bilo. Vrijeme je prolazilo – osjećao je to – i s vremenom je sve više osjećao kako osjeća sve manje; na posljetku, osjeti kako se i posljednji osjećaj u njemu ledi: i tada mu napokon sine.

Ne spuštajući pogled, prinese pištolj te ga poliže. Hladna cijev odmah mu se zalijepi za jezik. (Trenutak oklijevanja zatim bijaše kratak, nemjerljiv, no dovoljan za prisjećanje na jedan davni prizor, brutalan, lijep, kada je, još kao dijete…)

“Nema zvijezda večeras.”, pomisli. Pa zatvori usta te snažno zagrize.

Više nije zurio u pravcu sjećanja na ono – oči su mu sada bile čvrsto stisnute.


Ispred zgrade u Splitu pronađen mrtav mladić

Jučer. Danas. Sutra. Minuta prije ponoći.

Ključ prodire u bravu sjećanja, zatim hladna kvaka, topla svjetlost, stepenice prema nebu, žlica, vatra, igla, ništa, namještaj iz Ikee, otac i sin, daljinski od televizora, i Duh Sveti. Stari je spavao snom pravednika, a Sebastijan je stajao, osupnut. Privlačila su ga svjetla grada na prozoru. Poželio se stopiti s njima.


Nešto o njoj

Svjetla grada se gase
krv se pretvara u vodu
i krugovi dima
nestaju iz vida –
Sve se mijenja,
ne ostaje ništa,
samo je ona
još uvijek tu.

Kostur u njenoj sjeni
savinutih leđa
umire u mukama
umire od gladi
a umro je možda
još davno.