Prizor s tržnice

slika tjeskobe
(tamnosive!)
po ćelavoj ga
pogladi glavi

no on se ne obazre.

.

Svaka stanka između ovih riječi minuta je šutnje za prethodnu riječ.

svi mi ponekad

Tražiti među nama
i pronaći tebe –
a sebe tražiti.
Povjerovah:
to sam ja;
ti si ja.

No sada mi je jasno
i tebi neka bude:
nema više “mi”
jer ne postoji “mi”;
ja sam ovdje
a ti si tamo.
Kako je to jednostavno.

U nama
ne pronalazim sebe
pa ni sobom
ne opisujem nas –
ovo nije o tebi,
priča,
ispričana kroz mene;
i nije o “nama”
niti “svima nama”:
ja sam ovdje
a ti si tamo.
Jednostavno.
Kraj.

Priča koje nema

Probudio ga je hladan dah na vratu.

“Ah, zasigurno sam zaboravio zatvoriti vrata sinoć – i zato propuh.” Ali sada mu se nije dalo ustajati sa fotelje. Potegnuo je nekoliko dimova na bong. Nazvao je piceriju i naručio pizzu.

– Ne morate zvoniti, vrata će biti otvorena. Samo ravno, sjedim na fotelji. Vjerojatno ću spavati, pa vas molim da ostavite pizzu na stolu. Novci su u kuhinji na frižideru. I molim vas, zatvorite vrata na odlasku. Hvala. ‘Đenja.

Pizza guy je došao i obavio sve po dogovorenom protokolu – kao i svaki put. I kao i svaki put, tužno je promatrao oronule zidove kuće u kojoj odavno nitko nije živio – fotelja je, kao i svaki put, bila prazna, prekrivena istom prašnjavom paučinom (ili možda paučinastom prašinom); kraj fotelje pljesnjivi bong. Na odlasku je, kao i svaki put, razmišljao o tome kako je tužno kada netko ne zna da ga nema. “Zaista, zaista tužno.”

Udubljen u razmišljanje, zaboravio je zatvoriti vrata. Kao i svaki put.

Prošlo je jutro, prošlo je i podne. Sunce je nestajalo u slobodnom padu. Dan je polako umirao, a smrt se zvala noć. No kao i svaki put, novi dan se rodio. Jutarnji povjetarac. Hladan dah na vratu. Buđenje.

“Ah, zasigurno sam zaboravio zatvoriti vrata sinoć – i zato propuh.”

_

303_004

Ovo je doba vještica i demona. Satovi više ne kucaju i vrijeme prolazi nečujno. Vječnost se stoga u digitalnom dobu čini optimalnom opcijom. I postoji jedna činjenica, stavljena u drugi plan i prešućena, no ne i skrivena – zapravo, toliko je očita, toliko svakodnevna, normalna, neupitna – neprimjetna – da uopće nije vrijedna razmatranja:

Prvi korak na putu prema prosvjetljenju zove se Google Search.

_